Sreda, Septembar 10, 2008
Sanjiva u hodnicima secanja.....
Mrzim septembar...
Bez obzira sto greje sunce osecam se kao da je neko na mene prosuo 10 kanti sa ledenom vodom.Ovog septembra ne osecam da postojim.Mozda delom zato sto po celi bogovetni dan sedim nad ovim knjizurdama,delom zato sto jos uvek ne mogu da pocnem da zivim.Velikim delom zato sto sam usamljena.Zovu ljudi,pricam sa svima bezvezne price hiljadu puta ispricane,tesko mi postaje da sastavim recenicu od grize savesti koliko reci ode u nepovrat bez cilja.Zato idem po kuci kao duh,setam jedem,citam knjige i ucim.Ponekad bacim pogled na farmerice u ormaru...Ima jos do kraja ispitnog roka.Previse...
Fali mi...Ne vidjam ga,proslo je dosta vremena.Kazu vreme ce da zaleci sve rane.Ne verujem.Samo povecava procep za koji se pitam kako ga nisam primetila.Previse je vremena proslo i opet nista.A svi su mi obecavali.....
U mojoj glavi svakoga dana zuji 1000 zasto...Na koje nikada necu dobiti odgovor...
Postaje mi tesko da pisem,zivim,disem.....Usamljenost duha je najgora.....
Hiljadu puta sam ponovila vreme ne leci rane.Sigurno ne.Mozda ti vremenom zaokupe paznju neke druge, manje bitne stvari, ali dovoljan je i najmanji znak, bilo kakav, da se sve ponovo vrati i boli jednako jako, mozda i jace nego pre.I jeste usamljenost duha najgora.Odgovore ne trazi...ionako nisu isti za tebe, i za ostatak sveta.Pozdrav.
Fernando Pessoa
Odlaganje
Prekosutra, da samo prekosutra...
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost sveta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan...
On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sesti za sto da osvojim svijet;
ali svet ću osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.
Samo prekosutra...
Kad sam bio dete, celu nedelju sam se radovao nedeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedeljni cirkus od cele nedelje
mog detinjstva.
Prekosutra biću drugi.
Moj život će trijmfovati...
Sve moje sposobnosti inteligentnog, vaspitanog i praktičnog čoveka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam, a sutra ću sve urediti...
Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
detinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava...
Pre ne...
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći reči, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra...
Budućnost...
Da, budućnost...