Sanjiva u hodnicima secanja.....
Mrzim septembar...
Bez obzira sto greje sunce osecam se kao da je neko na mene prosuo 10 kanti sa ledenom vodom.Ovog septembra ne osecam da postojim.Mozda delom zato sto po celi bogovetni dan sedim nad ovim knjizurdama,delom zato sto jos uvek ne mogu da pocnem da zivim.Velikim delom zato sto sam usamljena.Zovu ljudi,pricam sa svima bezvezne price hiljadu puta ispricane,tesko mi postaje da sastavim recenicu od grize savesti koliko reci ode u nepovrat bez cilja.Zato idem po kuci kao duh,setam jedem,citam knjige i ucim.Ponekad bacim pogled na farmerice u ormaru...Ima jos do kraja ispitnog roka.Previse...
Fali mi...Ne vidjam ga,proslo je dosta vremena.Kazu vreme ce da zaleci sve rane.Ne verujem.Samo povecava procep za koji se pitam kako ga nisam primetila.Previse je vremena proslo i opet nista.A svi su mi obecavali.....
U mojoj glavi svakoga dana zuji 1000 zasto...Na koje nikada necu dobiti odgovor...
Postaje mi tesko da pisem,zivim,disem.....Usamljenost duha je najgora.....